"Narko Demon" je knjiga rijetko viđene iskrenosti, i hrabrosti u iznošenju istine o autorom burnom i opasnom životu 80-ih i 90-ih godina. Čita se u jednom dahu, a svojim britkim rečenicama ponekad ostavlja čitatelja bez daha, kao direkt u pleksus.
"Narko Demon" je knjiga rijetko viđene iskrenosti, i hrabrosti u iznošenju istine o autorom burnom i opasnom životu 80-ih i 90-ih godina. Čita se u jednom dahu, a svojim britkim rečenicama ponekad ostavlja čitatelja bez daha, kao direkt u pleksus.
Negdje je pak dirljiva, u opisima scena iz zatvora brutalno realistična, a na drugim mjestima neodoljivo duhovita. Ovo autobiografsko štivo od krvi, metaka i suza traži hrabrog čitatelja, spremnog da se suoči s golom istinom o svijetu u kojem živi.
"Na trenutke šokantna, a na trenutke dirljiva, na mahove zastrašujuća pa onda produhovljena, protkana nepatvorenom zabrinutošću, ali i duhovitošću, snažno obilježena stilskom izvornošću autora, ova niska "inovjetki“ (koje, ponovimo, nipošto nisu tek puka ispovijest "insajdera“!) nikoga neće ostaviti ravnodušnim"
Rođen 1956., djetinjstvo je proveo u Zagrebu, a maturirao je u klasičnoj gimnaziji "Natko Nodilo" u Splitu, gdje je potom studirao na Pravnom fakultetu. Još u srednjoškolskim danima se počeo baviti boksom a već kao mladić se afirmirao u vođenju raznih disko-klubova, od kojih je "Shakespeare" stekao kultni status i svojevremeno bio proglašen najboljom diskotekom u bivšoj Jugoslaviji.
Zbog nepopustljive zabrane distribucije droge u njegovim lokalima i diskotekama, doživljvava stalne napade od dilera i kriminalaca, a u bolnici i religiozno obraćenje. "Narko Demon" je njegova prva knjiga, a slijede još dvije, kojima će dovršiti svoju prebujnu i po život opasnu životnu priču.
Čuvar je otvorio vrata prostorije - kupaonice, a ja sam ušao prvi, jer sam se i nalazio najbliže vratima. Ulazim, i ne mogu povjerovati je li prizor koji sam ugledao stvaran. Petorica fizički jačih zatvorenika, stoje iza ulaznih vrata pogledavajući tko ulazi u kupaonicu i pri tome se svi samozadovoljavaju. DRKAJU! Za ne povjerovati.Svi prolaze i nitko se ne obazire na njih osim mene. Jebote, pa za ove je film “Amarcord” Federica Fellinija dosadna drama, pogotovo ako su SVIMA ostalima takvi prizori nešto normalno. Postajalo mi je čak i smiješno. Prestalo mi je biti smiješno kada se na vratima pojavio zatvorenik visine oko 185 centimetara i sigurno težak 90 kilograma. Imao je kraću, kovrčavu kosu smeđe boje i izgled ne baš bezopasnog čovjeka. Odjednom se njih četvorica prestanu samozadovoljavati te se bace na njega udarajući ga iz sve snage rukama i nogama.
Bio sam svjestan da će taj dan jednom doći i da će mi biti izuzetno teško, ali sam vjerovao, s obzirom kroz što sam sve prolazio, da ću i to nekako pregrmjeti. Dok mi je Zdenka još izgovarala zadnje riječi, Ari je podigao glavu i nakon dužeg vremena, baš glasno zalajao. “BEBA MOJA”, rekoh, istovremeno ga grleći, gladeći i ljubeći. Zalajao je tako odrješito, kao da mi je htio poručiti: “ALO Kakvo uspavljivanje? Ma ne dolazi u obzir!” U tom trenutku ni ON ni, a ni JA, očito nismo bili spremni na takvo što. 18. srpnja, subota ujutro. Ari se ne može uspraviti na noge, ni nakon bezbroj mojih pokušaja da ga podignem. Samo leži, tužno me gleda, i svako malo mi poliže ruku. Mazio sam ga cijeli dan, a rastali smo se u 21 sat. Danima se poslije toga nisam nikome javljao na telefon, niti izlazio iz kuće.Bio sam svjestan da će mi trebati neko vrijeme da dođem k sebi. Nema ga, ne vidim ga, a osjećam ga stalno pored sebe! Gledam u prazno, sasvim sam odsutan i nevjerojatno često plačem.